Destoyer of nations

Kad sunce izađe,pokaže se
lice veselo.Gleda
tvoje oči,koje me podsječaju na morsku dubinu,gdje se ti očito nalaziš.
Kosa bujna i razigrana.Valovita
kao mali valovi.Zamislim te
noću i odmah se
sjetim tvog mirisa,svaki put
kad bi te
zagrlila...Tvoje dobro srce vara,
nezna što bi,al kad gledaš,isti smo,volimo,
a nismo voljeni.Tvoj osmijeh budi u
meni svaku želju.Tvoji
pogledi,bude u meni lažnu nadu.
Poljupci su nježni.Sretna sam
što sam ja u tvom naručju.Tvoje
tople riječi oborile su me.Uvijek
sam bila jaka,i nisam padala na to,
al sad priznajem...
Govorio si tako samouvjereno,a ipak si me lagao.Voljela sam
te,a i još uvijek,a ti si sepretvarao.Noćima sanjao si drugu i
zamišljao me kao nju...
Al još uvijek te volim.I još
uvijek te tolko mrzim...

Život mi se cijelo vrijeme vrti oko istog.Oko jedno te iste točke...Oko jedno ze istih ljudi.Upoznaš neku osobu koja ti se sviđa,jako sviđa.I kaj dobiš?Nogu u dupe i to zbog debilnog razloga.Barem je meni glup.Treba krenut dalje,ako ostaneš na istoj poziciji,gotov si,nema dalje.Al ne kužim zakaj se ne napravi barem mali korak i tako dok se ne dođe do sreće.A ne,joj to je teško!Ak si cijelo vrijeme to nabijaš u glavu nećeš nikad krenut,To mogu i ja reč,joj teško je.Evo savršenog pr:Meni se neda učit,al fakat mi se neda,znam da je to pogrešno.I dobim kolac.I kaj?Neću sad cmoljit bzvz,idem štrebat i dobim gratis,pa onda nabijam glavom u zid jer to prije nisam napravila.Sam nek neko veli da ovo nije savršen primjer.Pogotovo TI!Zna ko!Savršena prilika,savršena tema,savršen primjer za korak.Ugl.To je priča o jedno te istom čovjeku.
A ljudi!Svaki usrani dan dodjem u isto vrijeme na istom mjestu i moram gledat u onu kaj sluša HLADNO PIVO I CAJKE,ili još bolje:"Ja nisam metalka!",a kaje onda???Katasrofa joj je stil.Oblači se kometalka a sluša ovo gore.Puhni si v uho!BLAGO rečeno!Ili da moram gledat onog dobrog umišljenka koji priča da je ovo-ono,a nit je sim,nit je tam.Ali,svejedno je dobar.Barem nasmije na neki sovinistički način.Ili onaj:O,bogte dosandan M kaj cijelo vrijeme zajebava i misli da je faca.Pazi ovo:hoda kraj mene i drpi me nogom u dupe.Jadno!Al baš jadno!A ono dvoje sretnih zaljubljenih stvorova!Ok!Oni su jedini normali,odu tam u grmlje i ne ometsju nas babe dosadne.Tam se ljube itd.H...pitaj Boga kaj rade.E,ovo je najbolje.Visok je,mršav,ali on ima mišiće i to one ganc nove,male kad stisneš NIŠ SE NE VIDI.Još jednom:Puhni si v uho:0
Dobro.
Jedan mali koji se nedavno ošišo i koji fura SYSTEM,MATELICU itd. majce,on je ok,I jedan sa emo friz(ali nije emo)koji uvijek pozdravlja s Peac man.Oni su valda jedini tam normalni.A ima jedna bivša plavuša,al još uvijek je plava.Izgleda kao mala dobra bubica(e,moj,igore.izgled nije važan.A to upravo gledaš.a ne vidiš što se nalazi iza tih vrata.),a da otključaš vrata!Kljuc-kljuc.Mi o vuku,a vuk na vrata.Ma jebeš sve.Više se neću ni pomaknut,imam ja važnijeg posla od slušanja ja nemogu,ja nemogu.E pa!AKO TO HOĆEŠ,TO MOŽEŠ,A TI OČITO NE ŽELIŠ.PUCAJ SI MEĐU OČI.
STROGO rečeno



moje djelo.ja bi prekrižila srce,al šteta!

Mnogi ljudi počnu me uspoređivat s drugima i to me smeta.....Jako...Živcira me,a onda im ja potajno vračam.Nisu ni svjesni što je s moje strane super...
Poželjet će da se nikad nisu rodili,da nikad nisu ugledali svjetlo...Učinit ću sve da ga uništim i sve pretvorim u mrak...Onda nitko nece vidjet mene,a ja cu sve vidjet....Hodat cu poput duha,letjet cu poput pera,gledat cu poput sokola,hvatat cu pomocu kanđa,a vi cete vriskat do zadnjega...A onda ces gledat tu bol,a ja cu sapnuti:"Now you see how I feel..."I neces vise postojat...Sve do jednoga.Skupit cu vojsku da mi cuvaju leda i nitko nam nista nece moci....Samo neka visa sila....



Koja ne postoji.hahahahaha

Neobično jutro...
Otvorim oči i čujem ništa...Prozor je zatvoren,ne pušta svjetlost da probije...Natjeram se čuti neki vrag,ali to nešto je izgubljeno.Ptice više ne cvrkuću budeći me dobro raspoloženu,svako jutro.Čudim se odvratnom zvuku koji probija zemlju onim svojim velikim kliještima...Kao da drma podzemni svijet.A ona vibra koja se osjeti,od straha ptice bježe...Šuma,koja se vidi s mog prozora,više nema ono mekano tlo,naprotiv,sad je puna kamenja i blokova koja se vremenom ugnjezde u zemlju i koja kasnije ne vidis i od koje umres,ako padnes...Vise nema malih i slatkih obiteljskih kučica.Sad se rade zgrade kaj kučice,naglašavam,kučice,Sad ce i rušiti onaj park gdje smo rasli,gdje smo sklapali prijateljstva,gdje smo zatekli prve ljubavi,gdje smo se naučili braniti,gdje smo se igrali skrivajući od ostalih...Umjesto grmlja i drveća napravit će parking...A u one zgrade doselit će se stranci zbog kojih nam ruše sve ovo,ona djeca nisu ni svjesna.I nema više onog cvijeća i prirode.Ima je tamo u našim srcima.

Sjedim kraj upaljene vatre i grijem se...Iza mene je velika pandorina kutija,puna zla.Buljim u vatru i razmisljam da li da je otvorim il da je pustim duboko u more da tone....Da je bacim???A zasto je ne bi otvorila,pa da se i ja igram sa zlom...Uvijek je ona igrala protiv mene...Vatra je pucketala i pucketala,hranila se sa drvima,i sve vise rasla....Razmisljam,ponovo,o onim plavim okicama,i onom čudesnomm osmijehu,al se pitam dal smijem uopce???Opet se vracam svemu sto se desilo....o svemu i vatra me grije,pa osjecam kao da me netko grije...Da je bar......on s plavim okicama....U tom trenu,nisam mogla,pa eto ispustila sam suzu pa jos jednu i eto ti na...al nakon ponovnog razmisljanja bilo je bolje....