Destoyer of nations

Malo ljudi zna kako je kada imaš čudan osječaj,neku prazninu u sebi kad od nje samo plačeš i gubiš se..Malo ih zna....
-Kad od toliko gnjeva više ne kriviš svoje misli nego samo druge i Boga.Ali kada ima razloga;ljudi koji ne misle na te osobe,koje se zbog srama i skrivaju,a Bog....Hm....Bog nam ne daaje odgovore.Nismo mi protiv Njega,ali zbog te praznine i mnogo pitanja bez odgovora krivimo Njega.Gledamo tu bešćudnu sliku što stoji na zidu..Niti se ne smije niti je tužan.Opet pitanje kako se On osječa...Ali zar nije bitno samo mi jadni ljudi s jednim životom...Kad neko crpi tu tvoju snagu i polako nestajes 'ko iz igre...Glupo....Više se niti nezna postojimo li mi ili je to samo jedna velika iluzija...Iluzija?Jedan odgovor na moje pitanje,ali samo jedno,a što je s ostalima???Ništa,bitno da mi postajemo crni pepeo koje će kad-tad vjetar odnjet....

-Glazba klavira cuje se niotkud.....Cekam te na jednom zelenom brdu gdje prije sastajale smo se...Polako se smraci i vidim samo more i odsjaj mjeseca u njemu......Sirene koje skacu i svojim pjevusenjem zovu me za sobom.....Ne obracam pozornost jer cekam tebe da se pojavis....Al sve manje i manje gubim nadu jer svaki dan u sumrak gubim komad srca.....Suze moče suho lice......Gledam prema mjesecevu odsjaju i vidim tvoj odraz i polako ga gubim...Nije me uopče briga hoces li doci jer cekam dugo al ne cujem te i samo odlazis dalje i dalje bez pozdrava.....Zasto si samo otisla?Zar ti nije nimalo tesko gledati me kako padam sve nize i nize....Zasto me ne cujes...Placem za tobom,ne osjecam te......Samo ja pravim budalu od sebe,a ti zivis u potpunom meni nepoznatom svijetu.....Osmijeh opisuje tvoj duh,tvoje vedre oci oljepsaju tude.....Tvoje usne ostave znak ljubavi.Tvoj miris osvjezuje svaku cesticu zraka...Tvoje ruke njezne,kad dohvate druge ne pustaju ih.......Tvoj lik ostaje meni u sjecanju.....Nada mi ne pomaze.....Sad samo mogu dati dusu crnom andelu sto smije mi se u kutu u kojem gledam tvoje sjecanje...Sve mi se zbrka i padnem na travu i gledam dno mora sto se vidi....Pomaknem se blize blize i blize sam dnu.....Voda zapljesne a ja....Sirene me hvataju za ruke i smjese mi se....Pjevaju i vode me punom brzinom prema van......Al kad ja necu......A one me povuku prema dno i odvrate mi pogled prema necem bijelom....Plivam do tog i maknem morsku travu s tog......Jedna me sirena povuce prema van i dovodi do plaze.......Druge dovuku to nesto do mene....Pogledam bolje....A to lice je hladno bez osjecaja....Oci su zatvorene,ne gledaju.....Zasto??Nisam shvacala da me nije ostavila nego je ostala u dnu mora.........Dohvativsi joj mrzlu ruku....plačem dok andeo me njen ne dohvati i zagrli dok andeo i tijelo ne nestane u odsjaju mjeseca......Gledajuci odlazak znam da u krivu sam bila....Da nada mi mozda pomaze,al vidjet cemo,al u mojem srcu i dalje ostaje tuga....

U mojim snovima.....
Prekrasne mirisne trave bude te u ranim zorama.....Planine koje vire iz najviseg neba blistaju kao tek novonastalo zrcalo.....Prekrasne Auclandske trave na kojima konji veselo trckaraju u slobodi....Brda znak slobode.........a tek jezera......Plave mokre lece zabodene zauvijek na tlo....Voda,tako pitko hladna.....Svaka je riba ponosna na sebe......Cak i one koje imaju najslabiji mozak pamte to bogatsvo,tu prirodu,tu ljepotu.....Zrak koji ti cisti dusu......Cak ni najveca industrija ne moze unistiti tu ljepotu........Stari australski narodi u Novom Zelandu andela su koja stite tu zemlju tu ljepotu....Glazba koja obuhvaca taj narod cuje se daleko daleko do tud gdje sam ja i na neki nacin me zove da mu se pridruzim,al ja jednostavno nemogu,al ko kaze da uskoro necu?Pobjeci cu i od najveceg zadovoljstva tu kako bi vidjela tu prirodu......

-Srce mi je opkoljeno crnom prašinom.Sve više raste u njemu,a ono se sve više i više stišće do samog kraja....Jedva govorim,jedva dišem,samo razmisljam o tome,niti ne govorim o drugim stvarima....Sanjam o tome,pišem,gledam,ali ne vidim rješenje...Za jedno sam mislila....Uzeti žilet u ruke i praviti puteve po ruci nevinoj...Praviti crvene,loše puteve bas bolne kao sto zamisljah.Bez ijednog krika,samo osmijeh,strah,snaga za sljedeci korak..Bio je bolniji,ali mislila sam u svojoj glavi,da bas tako mora biti,jace i jace dok me ne nadu u lokvi crvene vode.To sam željela,ali nisam mogla ostvariti jer bi se u zadnji tren losega dogodilo malo dobroga.Opet moram cekati novo zlo,s isitm krajem...S isitm neostvarenim zeljama. prvo u mojem zivotu,u mojoj blizini...Svugdje,a onda se to meni dogada..Promjena nema...Čekam da se u njezinim stvori mrak,da ode u drugi svijet,da joj se pojavim,da oslobodim njezinu sredinu od lanca vezanim lokotom...Ali nema me.....Kad ona mora moram i ja,ali toga nema jer smo previse razlicite,s razlicitim pogledimai ciljevima...Nista ne mijenja ko smo i sto smo....Nista.....Samo nase glupe iluzije koje nista,ama bas nista ne znace...Stvorivsi jednu dobru iluziju,da se mozda nesto dogodi,ali ne:prije sekundu dvije gledam,sve brzo prode,a u tom trenutku osjetim bol na licu..Bol kakvu su svi dozivjeli...I dalje buljim i razmisljam o ziletu,a kad prode primim ga u ruke s osmijehom i zadovoljstvom...Stvaram rijec zbog koje sam ukleta:_ _ _ _!!!!Rijec koja mi sve znaci;ponos,moć,zadovoljstvo,užitak,sve osim mrznje......Mrznja je za osobu koja me cini bolnom i razlogom zasto si nanosim bol...Sve zbog te proklete sudbine.....Ne mogu ni izgovoriti zbog tuge zgog koje osjecam sve ovo...Zbog nje se osjecam glupom bez imalo rijeci,bez malo ponosa.....Samo se kao magneti skupljaju u meni i stvaraju trulež od mene...Dok ne padnem u zemlju,dok ne nestanem zauvijek u smjehu drugih ljudi....U smijehu ma njihovom licu,u tuznom danu moje propasti,zbog mene,od tuge postah trulež...Samo zbog mene i moje tuge...Svima je u tisini drago zbog svega sto radim.....Jedino,mozda tvrdim za osobu koja mi je dala zivot,zdrav um,a sto sam ja postala!?!?!?Crna vrana,koja svaku sekundu doziva smrt,svojim kreštavim glasom do zadnjeg uzdisaja dok je ne otme najljepsa stvar prirode..Da,da.....Točno........Najljepsa stvar prirode...Stvori mi pu koji si mi ovih dana pokazivala,stvori ga,nek bude bolan,da uzivam stvarajuci ukletu.......Kad potegnem,nista ne boli,ne....Al onda smijeh,zadovoljstvo..Jače i jače do sretnih suza,koje se skupe na bolnom tragu moje face......Sto bolje to gore.....a ja uzivam.......Shvacam da u mojim ocima nastaje strah,ali se stvara bol koju nitko ne moze zamisliti......Pokazala mi je put,jos bolniji.....Ali cekam jos sekundu i sekunde prolaze......Dok mi ne padne prva kap na hladnom tlu i tako dok se ne stvori crvena rupa,koja me prisili da svoje tijelo oblozim na nju...Osjetim jaku bol,jaku koja me dovodi do crne i bijele svijetlosti,a ruke mi pruze sreću i tugu....Bijela mi ruka pruzi srecu i ljubav....Zbunjena sam i neznam sto da biram....Otvorivsi crvenu ruku,a ja ugledah malu sivu stvarčicu-žilet,pozelim za njom,dok mi bijel ruka pruzi osmijeh......Dohvatim obje ruke,unistena zivim u sreci i boli...Istovremeno uzivam i umirem.....
NAPOMENA:ŽILET JE METAFORA.....