Shot at 2007-07-30
-Bila sam tako uvjerena.....Bas sam bila sretna....Nakon dugo godina,osječala sam neku vrlo bliskost...Mislila sam to je to....Čak sam noču spavala i sanjala o našem susretu...O vodi koja okomito pada....prema dolje i kad dohvatimo ruke jedna drugoj da bit cemo skupa....Jedva sam čekala taj idući dan i kad.....Nema još odgovora.....Mislim da cu jos pricekad,al kad sve manje gubim nadu,sve manje sjaja u mojem srcu,sve manje srece,sve manje,al sve dalje koraka izmedu nas.....Ponovno sjedim sam,ponovono gubim svaku trag,a taman sam bila sretna da cu napokon ostvarit svoj cilj......smjesak je nestao,suze su ponovno krenule i nisu stale......Nema nitko da me razumije svi okrecu stitove protiv mene,svi me užem vuku ....Ja ostajem sama......Kao uvijek i to mi je dosta.......Udarim sakom o stol i pobjesnim...Dosta mi je ....Ne mislim biti vise žrtva,zasto ja pokusavam ostvarit svoj cilj kad ona ne sudjeluje....Zasto ja moram ispasti glupa??????Kaj nemoze sam protegnut par rijeci...Sve radi,sve u cast njoj........A ona....Kao da je nije briga....

Snovi su male iluzije u kojima kad spavamo sanjamo i dobro i lose....Traju nekoliko sekundi,a izgleda kao cijela vjecnost....Ujutro se budimo ili osvjezeni kao nove osobe ili se nocima budimo slomljenih srca.....Mjesec,
koji osvjetljuje nase misli dok spavamo,svijetli kroz moj prozor...Probudim se tog drugog tipa sna-slomljenog srca i uzarenih misli..Sanjam jedno te isto i jos vise se zamislim,a nakon toga spustim lice prema dole i placem zarobljena sama u sebe......Nemam vise hrabrosti nikome govoriti to,mada mi hoceju pomoc,al nisam vise sigurna kao da je moj mali tračak nade otisao be pozdrava kao ona.....Kad je plakala bila sam kraj nje,kad je vikala shvacala sam je i grlila,kad me je trebala bila sam uz nju,a ona ode......bez pozdrava..al zasto???zasto ja ne mogu biti ta osoba koja zeli to nesto......Zasto se svaki bozji dan i danju i nocu moram muciti,a sada i u snu...zasto kad se spusti noc gledam u mjesec i vidim njeno lice kooje je tuzno,a ponekad sretno...Nije mi jasno zasto vise ne sjedi kraj mene i gladi me za lice......Zasto????Zasto kad placem suze idu u spomen njoj????sad se moram zrtvovat.......Cijeli zivot nije svjez......Sve se sastoji od gnjeva,mrznje......A suze???sto njima postizem..?samo jos vise rusim svoj ugled koji nista ne znaci drugima..Ne prihvacaju me kakva jesam...samo mi se smjeze prazninom koju osjecam......Zasto barem ne lazu nego mi govore istinu i vrijedaju me......Ne prihvacaju li me,sto zivim onda...

-Sad shvacam da sam ponovo sama da je ponovo otisla da se borim protiv sebe.....Nema je vise da me smiruje i gladi mi lice mokro od suza...nema vise njenog prekrasnog osmijeha namazano crvenim ružem koji ima miris tek nastalih ruža....Nema je......Osjecam samo neku strasnu prazninu,koju cak nemogu ni isplakat jer znam da ce uvijek i ponovo i ponovo i tako milijun puta...Znam kad zaželim nesto zbog cega misle da sam poludjela....znam kad to zaželim da uvijek gledam s crne strane jer znam da je nemoguce...LInija koja nas odvaja širi se i deblja i sve manje vjerujem,al kad sam tužna imam osječaj da je moguce......Neznam......Ne osjecam se prekrasno osvjetljeno uz tu prekrasnu osobu koja bi mi uvjek pratila stope i uvijek bi mi se smijesila.....Nema je........Nema je vise da je kao i prije osjecam na svom obrazu,da je mislima gledam i da me stvara kakvu jesam.....Ne.....MOja strana je ocrnjena i ako uskoro ne vjerujem ili barem osječam ocrnit ce me skroz i necu biti ista-nanosit cu bol,mrznju,strah,smijat cu se svojim ruznim stvarima sto ucinit cu drugima.......Srce mi lupa,trazeci njene otkucaje srca......Nema je vise u onoj prekrasnoj crvenoj,svilenoj haljini koja bi leprsla njoj iza leda kad priblizavala bi mi se.....Zasto moram biti kaznjavana zbog neceg sto jos nisam ucinila????Zasto sve manje vjerujme kad ponekad da se utjesim obecam samoj sebi da bit ce stvarno.....Al kad se povjerila jesam jednoj osobi,iskreno mi je rekla,da je nemoguće i da ako stvarno idem za tim snom da tesko ce biti ostvaren...Zasto mi svi govore istinu?????Zasto ne lazu i podrzavaju me il........Zasto nema osobe ko ja.....Il barem da osjeca ko ja.......Osjecam se kao jedinka na tom odvratnom svijetu koje lose cini.......Znam da krivo je vrijeme doslo kad dosla sam na svijet......Da sam barem s njom.....Bilo bi mi lakse vjerovati...Ovako:zivimo razdvojene,potmuno naznajuci jedna drugu,na drugom svijetu,a ja i dalje ostajem sama i unistena napola,al samo me ona moze spasiti,al samo kad bi znala.....
Pjesma kad slusam sjecam se nje....

Watch Videos:

My Immortal (Evanescence) Video Codes by Video Code Zone

Why I must have a broken heart...
Why people don't understand me
and my filings...
I just wanna make my dream real...
Everybody must know...
iven all of world....
I wanna be like every person,but I'm difrent and
i can't change my self..
Because I belive one person
who don't know me
and that person never can know me and I to because
we are to difrent,and we live to difrent life...
How my song tell:"You will when you belive..."

happy...What about me...Can i be happy some day

Sto se krije iza hladnih leđa
velike doline,
pune nesreća il sreća

gdje hladan zrak puše
i ozračuje mi dušu...
Penjem se i penjem,
sve vise,al nema je...Zasto
si me ostavila samu da se
borim protiv sebe.Gdje si ti
da mi kao uvijek pruzis nadu?
gdje si da osjetim tvoj miris,gdje
si da me svojom kosom dodirujes?
gdje si da svojim ocima gledas

moje,gdje si da rukama primas moje...
Gdje si da me poljupcima tjeras na plac?
nema te,praznina koju osjecam
kad sjetim se,plačem od tuge
koja mi stvara slike
koje nikad zaboravit necu,gdje si da me svojom
blizinom štitiš od zla sto u meni raste.zivim
sama radeci svaku bolnu stopu,neznajuci da udaljavas
se od mene.Zastote nema da me svojim glasom
tjesis kad najteze mi je....zasto u meni zivi
crna rupa!??!!?zasto se u mojim ocima stvara razocaranje???
I will always member you,Xena....

-Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom zivotu,ljepse nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji.Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica trazi trnovito drvo,i nema mira dok ga ne nade.Uvuce se medu njegove divlje isprepletene grane,pjevajuci,nabode svoje tijelo na najduzi ,najostriji trn.Dok umire,njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepsu od pjesme slavuja ili ševe.Cijena te predivne pjesme je zivot,ali citav svijet zastaje da slusa,a Bog na nebu se osmjehnuje.Jer ono najbolje sto postoji moze se dobiti samo po cijenu velike boli..ili bar tako kaze legenda....
-Danjima se skrivam od istine koja me ubija,noćima sutim kao crnasjena koja samo hoda.zivim u lazi,puni zapreka s jednim ciljem:vjerovati u sve...kamo moje srce ide je li to moje mjesto na kojem cekam svoje ime koje ce me prozvati da ppretvorim sve u crni prah da sjetim se osobe koja potpora ce mi biti.da dodirnem nebo i letim kao ptica i da ponosnabudem sto jesam,al ne ptice umiru pjevajuci,kao i ja sa svojim snom...ha.....da trcim kao konj bez razmisljanja potpuno slobodno il da jasem na krilatog konja s macem prema gore prema ogromnoj sivoj tvrdavi koja stoji na velikoj stijeni varajuci ljude odozdola da je obicna stijena.znam da sam drugacija od drugih,da moja patnja nije uzaludna,da moja suza ima znacenje koje krči svaki dio dobroga.da budem kao zvijezda noci koja bdije kraj tisucu drugih, ne.kraj mene je nitko...da budem kisa koja bezvrijedno pati udarajuci svojim stopama samo jednom u zivotu...da svaka kap prelije moju dusu u nesto hladno i zlo....

-Dan mi je kao muka na krizu,a noc,kao mrtva dusa sto plače...Osječam se samom,nema nje da me štiti..Barem je ne osječam...Ne osječam joj dah ni glas koji mi je budio nadu da jos stojim na nogama....Osjecam hladnu vodu koja prolazi kroz zile i ledi mene i moju dusu koja ce jos malo nestati zauvijek....Nema vise istog osjecaja ni osobe......Ne zelim se sjecati sebe:nasmijeseno osobu i kao sretnu:zbog cega???zbog okoline koja misli da sam takva.....Srce mi je pretvoreno u zlo i to sam ja...ne zelim biti dobrica koja ima dušu..imam je,al ne kakvu svi ocekuju.....iza sebe ostavljam pakao koji gori......Podmuklo bi se smijala i gledala vatru koja hrani moje zlo,a rusi sve....plave se oci zagriju i postaju vatrene koje unistavaju tude dobre poglede.....Mrzim okolinu u kojoj zivim....zelim zivjeti u dobu koje se sve rjesavalo krvlju i ubodom u srce hladnim zeljezom......Ne zelim buducnost koja ce mi unistiti snove i mene.....u krivo sam se doba rodila s manje rata i prolivene crvene vode s tuznim i mrtvim facama na podu......sve bi ih zapalila da gore u paklu i mrtve i zive......samnom nema kraja...kao u crnom tunelu gdje osjacas ko i ja bol,tugu,mrznju........zelim uzjahati i pobjeci od tog svijeta i vratiti se u daleku proslost...ali ne.....sjednem u crnom kutu i tamo plačem znajuci da nikad nece biti stvarno i to me muci...boli me....ne tjesi me tuga samo me jos vise i vise slama.....dok jednog dana ne puknem i ne stvorim si crvene puteve na mojoj ruci i dok ne umrem od najvise cega volim:prolivene krvi.........Žudim da se stvorim tamo makar na par minuta u svojem snu...da se nikad ne probudim,da uvijek ostanem budna spavajuci i živeci u tom svijetu...